''OBRT SUDBINE''
Pada kiša i ja volim kišu, onu koja se sliva niz
zamagljena toplotom prozorska stakla. I kada umiruješ sebe zbog lošeg dana u
kom se nađeš (il on tebe pronađe) punom šoljom toplog napitka. I kada pokušavaš
da kažiprstom razobličiš kap koja se sliva niz staklo sa spoljašnje strane. I
pošto znaš da je to nemoguće, onda meditativno svojstvo tih blagoslovenih kapi
upijaš u sebe kao što to činiš sa sunčevim zracima.
Ali ovoga trenutka kiša nije moj saradnik. Jedini
saradnik sa njom je kanalizacioni otvor u koji se na uglu ulice uliva višak
vode. Ulila bih se i ja u neki prorez kako bih se sakrila od ovog hladnog
novembarskog dana. Na tom istom uglu gde se seku dve ulice, okićene dotrajalim
fasadama kuća – stojim ja u roza haljini pripijenoj uz smrznuto telo. Boja moje
haljine nema smirujući karakter, već razdražljivi ton koji ne odaje ni mekoću
ni ljubav već lako dometnu seksualnost. Braon kratka jakna kao da me odvlači u
zemlju, duhovnu smrt i degradaciju onoga što ja jesam. Crvene duboke cipele
prizivaju sve bogove rata napunjenih energijom polnog uzbuđenja. Kišobran u
mojoj smrznutoj ruci više ne služi ničemu: ni zaštiti od vetrom nošene kiše a
još manje je sklonište pod granama vaseljenskog drveta. Ne osećam se ni
dostojanstveno niti u nirvani, osim u dvostrukom utrnuću nastalom od zime i
onoga što me čeka na ovom uglu. Ni vetar ne održava duh mog svemira, već se
upravo zbog njega osećam prolazno, duhovno neopipljivo, a opipljivo samo u
svojstvu glasnika, ali ne božanskog već
po malo hadskog. Moja kosa je već slepljena od kiše i time sam izgubila moć
vizuelne lepote zbog čega se po malo osećam kao Samson. Podčinjena je vetru i
vlazi iz kiše pa počinje da liči na crni veo pred kojim se svetlost povlači u
tamu. Danas sam na posebnom zadatku, na jednom od onih koje nikada nisam
volela. No, kako je sve ovo što radim odstupnica za pristup mojim budućim
danima, stežem zube i ponavljam u sebi:,,Neka bude volja Božja’’. I prvi put se
strašno bojim i drhtim – ne samo zbog zime. Intuicija me obaveštava da će u
ovom danu biti više ,,mrtvih’’ nego živih zbog burne ,,istorije’’ onog sa kojim
ću se sresti. Nije me upozorila i na koji način da izbegnem napor straha od
onih pakosnih očiju što liče na dva mala proreza na kupastom licu muškarca. Na
tom licu se nalaze usne proždirača poput svetamaneće zemlje koja guta kada ona
želi i šta želi.
Na ugao gde ja stojim pokisla i prokisla, staje
veliki žuti auto koji više liči na pokretnu kuću nego na prevozno sredstvo.
Otvara se prozor na vratima suvozača i ja čujem piskav glas, ni malo muževan,
kako me zove da uđem u auto jer moramo brzo dalje. Dok sam ulazila, okliznula
sam se i pala na koleno u čemu sam već videla preteći znak upozorenja iz
kosmosa. Sa moje leve strane je on – vozač, čovek sa prorezima od očiju, ne
tako ružnog nosa, izbrijane glave i tela bez tetovaža i pirsinga.
Takav ne
odaje potpuni izgled kriminalca. Na golom vratu nema napetih žila koje ukazuju
na nervozu a fino izbrijano lice sija kao i ćelava glava. To usijanje nije
usijanje nekog velikog mislioca ali kovača nekog plana jeste. To sam shvatila
dok je tupo gledao ispred sebe žmirkajući očima kao da je tim mimičnim
pokretima mišića očiju pokušavao da iznedri neko brzo rešenje nečega o čemu
ništa nisam znala. Samo je šakama stezao volan za koji sam mislila da će ga u
jednom trenutku istrgnuti, prstima dugim poput tankih šargarepica i amnemičnih
kao bela rotkva. U vazduhu sam osećala napetost ali sam je prikrivala
odlepljujući od tela svoju vlažnu od kiše haljinu. Bela košulja bez sakoa i
indigo plave pantalone na njegovom zgodnjikavom telu takođe su prikrivale pravi
identitet mog vozača u nepoznatom smeru. Razgovor u meni samoj luta i mozak mi
je upućivao pitanje za pitanjem a svako se odnosilo na dva: kuda mi to idemo
sada ovim nepoznatim mokrim kasabanim ulicama velikog grada? I hoću li to
nestati negde gde nema atmosfere zlatnih soba u koje sam ranije odlazila?
Нема коментара:
Постави коментар